izvedbe za kameru, plesni studio i zvuk grada: 23. – 27. lipnja 2020.
koreografska fantazija br. 5 je posljednji rad u ovom ciklusu. Serija radova koja je započela 2013. godine koreografskom fantazijom br. 1 sustavno se tijekom osmogodišnjeg istraživanja posvetila razmatranju pojma, ideje i metodologije koreografije te njenih izvedbeno-ontoloških simptoma, istražujući poluge plesa kao afirmativnu proizvodnju memorije. Serija je u međuvremenu nagrađena s nekoliko nagrada, između ostalog nagradom Hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko postignuće te Godišnjom nagradom strukovnih Udruga plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju.
koreografska fantazija br. 5: arhitekture vremena, u izvedbi četiri plesne umjetnice; Anne Javoran, Sare Piljek, Nastasje Štefanić i Ane Vnučec, uz suradnju dramaturginje i autorice Zee Hartmann, istraživačko bilježenje procesa plesne kritičarke Ivane Slunjski te suradnju vizualnih umjetnika Tjaše Kalkan i Matije Kralja, nastajala je u digitalnom i fizičkom prostoru između Zagreba, Berlina i američkog Columbusa, tijekom svibnja i lipnja 2020. godine u vrijeme globalne pandemije virusa Covid-19. Prigrlivši ograničenja globalne zdravstvene krize kao strukturu, neizvjesnost kao algoritam, kontingenciju kao namjeru, a umjetnički proces kao prostor solidarnosti, koreografski pogled, vrijeme i materijalnost organizirani su drugačije.
koreografska fantazija br. 5: arhitekture vremena slijedi sugestiju Jean-Paul Sartrea koja kaže da je tkivo vremena evidentno organizirana struktura ali i da vrijeme nagriza i troši; razdvaja; bježi. Gilles Deleuze na sličan način govori o ravnomjernoj podjeli vremena preko fenomena simetrije i ponavljanja, razlikujući ponavljanje kadencom i ponavljanje ritmom. Ponavljanje kadencom pri tome opisuje kao izokronijsko i ponovno pojavljivanje identičnih elemenata, a ponavljanje ritmom kao svojevrsnu refleksiju nesamjerljivosti između metrički ekvivalentnih perioda prostora. Posljednje, golo, materijalno ponavljanje je ponavljanje Istoga, a pojavljuje se samo u smislu da je unutar njega prikriveno drugo ponavljanje, konstituirajući ga i konstituirajući samog sebe u prikrivanju sebe.
arhitekture vremena su stoga mišljene kao laboratorij asinhronog vremena i deponij disperziranog prostora. U dvosatnoj izvedbi za kameru, plesni studio i zvuk grada, fantazija br. 5 inzistira na događaju plesa kao sjecištu i ishodištu biopolitika koje na različite načine reorganiziraju uvjetovanosti i prisutnosti tijela. No upravo to i takvo vrijeme; posredovano i raskomadano, odgođeno i fragmentirano, multiplicira i konstruira drugačije vidove prostornosti i materijalnosti: raspršene arhitekture, trajanja mašine, ponovljenog pogleda.
