“What is real is the continual change of form: form is only a snapshot view of a transition.“

Proces koji se odvijao tijekom nastanka ovog rada mogla bih u određenim uvjetima nazvati vježbom predskazanja ili vježbom senzoriranja za ono što će u nekom trenutku postati izvedba. Predskazanjem bi se ovdje moglo nazvati to nešto što protok zbivanja razumijeva kao svojevrsnu gusto sabitu arhivu, neki tip zalihe vjerojatnosti koja onda ostvaruje ovaj ili onaj prizor. Mogli bismo reći da se predskazanje odnosi na nešto čemu se još niti ne nazire horizont, neki tip tehnološkog dalekog mjeseca koji će tek u nekim potpuno drukčijim uvjetima nego što su sadašnji moći postati čitljiv ili vidljiv.

Ako poslušamo Rancièrea koji govori o političkom kao paradoksalnom obliku djelovanja onda bismo ovdje mogli nazrijeti i politiku estetike koja u dvostrukom naporu da, s jedne strane realizira odmak iz društvenog, a s druge strane da se na isto kritički osvrne ili barem demonstrira svoju reflektiranost, kreira tkivo unutar samog napora prizora.

Utoliko je proces, kao dio formata koji zovemo nastankom djela, intenzivni proces objektifikacije medija plesa, na način da pokret svojom formom postaje ključna jedinica sadržaja. Često se o pokretu govori kao jeziku ili specifičnom jeziku: kao da je ljudsko biće u trenutku ne-govorenja prisiljeno pritisak komunikacije prebaciti negdje drugdje, kao da je komunikacija ta koja naseljava prostor samorazumljivosti. Umjesto toga, bitno je pojmiti da je sâma forma, oblik, otisak forme ona jedinica sadržaja koja u specifičnim uvjetima može strukturirati uvid ili spoznaju. Tim dvostrukim upregnućem; aktiviranjem jedinice forme i njenim (slobodnim) strukturiranjem u polje spoznaje, otvara se puno šire polje od pukog aranžiranja ili zaumljavanja ili utilitariziranja onoga što plesno nosi kao zalog.

Tek puko bavljenje plesom neće aktivirati taj zalog; bilo koji pokret u bilo kojim uvjetima može tek pocrtati moguću arbitrarnost ili samorazumljivost bilo kojeg pojavnog sklopa. Uopćavanje formata plesnog, čija terminologija i čitanje već unaprijed označavaju određeni sklop, može tek doprinijeti daljnjem sužavanju relevancijskog polja. Možemo reći da je na snazi jedan ključan mehanizam – arbitrarizacija polja vodi njegovom sužavanju, a ne njegovoj imanentnoj slobodi. Tome nasuprot, dugim putem senzorizacije polja, u svojevrsnoj disciplini discipline, dolazimo do njegovog proširenja; gdje ono grabi prema horizontu koji se još niti ne nazire ali ga je moguće predskazujuće obuhvatiti – u smislu jedne materijalne skice.

Takva živa skica – vibracija – sabita kutija sadržaja jest predstava. Predstava, prikazivanje, predodžba, prikazati, predočiti, pred-očiti, dati na uvid, pokazati.

Serija koreografskih fantazija, koju na nekim mjestima želim nazvati i Urgentnim fantazijama, dihotomiju između procesa i predstave ne uzima kao puki ekonomsko-društveni mehanizam, čime želim reći da predstava nije konzumentski priremljen potpourri nekog obimnijeg procesa koji se mora nasjeći na šnite da bi ga se moglo lakše prožvakati. Naprotiv, ova serija uzima proces kao priremu za događaj predstave koju se razumije kao zajedničko naslućivanje jednog budućeg važnog ali istodobno dalekog horizonta. U tom sklopu, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 ulazi jediničnim sadržajem sabite forme. Ako je FANTAZIJA BR. 1 označila katalog različitih silnica, FANTAZIJA BR. 2 ponire sloj dublje, u potrazi za preciznijim procesnim narativima koji svi skupno uigravaju u izvedbeno predskazanje.

U određenom smislu tako, serija iznosi na vidjelo mehanizme koji prethode općim mjestima društvenog uređenja i ona ta mjesta poima kao posljedicu, a ne kao uzrok. KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 medij plesa vidi kao podsjetnik na arhaično-proročanske izvore ljudskog okupljanja, možemo reći i polisa, u kojima je pojedinačni čovjek mogao objasniti svoju pojavu samo povratno putem simbolizacije vlastitog životnog narativa. Ona pre-obuhvaća samorazumljivost trenutne podjele društvenih radnih procesa označujući ono još neuhvatljivo kao i ono pra-arhaično. Napinjući takav širok luk, u sabitoj tenziji izvedbenog događaja ona može realizirati svoj politički zalog tehnološkog predskazanja putem daha forme, udisaja i izdisaja oblika.

Medij plesa na jedan posebno iscrtan način ima mandat evoluirati svoju umjetnost dalje; on se kroz sebe bavi svime, onim obuhvatnije i cjelovitije postavljenim svime. On sa sobom i putem sebe nešto procesuira prema svemu, a otpornost tog mandata upisana je u njemu inherentno, izvan modula tek pukog tematskog interesa. Ples na jednoj razini razumije da je, slično noćnom nebu gdje vidimo svjetlost u vremenskom otklonu jer ona putuje iz daleke prethodnosti, ono što se realno pojavljuje za nas i oko nas samo materija na jednom oblikovnom proputovanju, prerušena u sadašnjost.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 posegnula je za upitom o formi onda dvojako; kao susret samog medija plesa sa sobom samim i kao susret tenzije sadašnjosti u predskazanju još neoblikovanog tehnološkog horizonta. Napon različitih materijalnosti izvedbe; mekših i tvrđih tekstura, plastičnih materijala, neonske svjetlosti, metalnih i betonskih ploha, upregnuće različitih oblika i dubina samog prostora, umjetna atmosferilija i artificijelni ukrasi, u nekom obliku implozije umjetne prirode razmišljaju zajedno o nekim drugim hijerarhijama transfera emotivne zalihe.

Glazbeni komad pod nazivom Electronics (Zeitkratzer & Carsten Nicolai) koji zvukovno prati rad u tom je smislu zaokružuje tu koreografsku misao; u recenzijama opisan kao lebdeće zajedništvo oscilatora i sinusoidnih generatora, koji postavlja pitanje o postojanju romantike mašine ili čak elektronske idile pružio je onu posljednju kariku osjetilnom lancu rada.