JOURNAL is a process diary, monthly digest of choreographic work as well as containing reflections, dialogs, notes and contemplations. It subscribes itself to diverse formats and forms, changing as it goes along, and shaping itself out of the requirements of the moment at hand.
Autonomni elementi forme

Iz večeri u sastavu od 3 baleta koreografa Hansa Van Manena, Alexandera Ekmana i Jiří Kyliána osvrnuti ću se ovdje na Van Manenov balet pod nazivom “Adagio Hammerklavier”.

Balet za tri plesačka para na klavirski Adagio iz Beethovenove Hammerklaviersonate op. 106, prvi put postavljen 1973. godine za Het Nationale Ballet u Amsterdamu, vrhunska je studija strukture narativnog baleta koja kroz arhetipsku formu pas de deux-a na izuzetno brižljiv način uprizoruje artikulaciju forme i značenja. Kroz pažljive, gotovo analitične dionice sekvence pokreta u ničim drugim naseljenoj plohi prostora, koreografija otvara pitanja o postanku forme istovremeno prolazeći kroz njenu dekonstrukciju.

Van Manen neslučajno uzima pritom verziju Adagia u pijanističkoj interpretaciji Christopha Eschenbacha, koji umjesto prosječnih 14 minuta trajanja ovog komada kreira interpretaciju u trajanju od pune 24 minute. Svojevrsna kontemplativna dubina Eschenbachove interpretacije kao da je potakla Van Manena na slični zahvat, tretirajući pritom glazbu i kao strukturu i kao autonomni element u prostoru izvedbe. Uprizorenje zaokružuje minimalistička scenografija Jena-Paul Vrooma koja također donosi vlastiti impuls autonomnog elementa i njegovog ritma.

U ovom svojevrsno asketsko-romantističkom postavu promatramo koreografski narativ koji povijest baletne forme tretira kao relevantnog sugovornika u sadašnjosti, koja putem artikulacije elemenata može punopravno sudjelovati u konstituciji moderne naprosto svojim, već upisanim, para-formalističkim korijenima. Ova ambiciozna koreografska teza otvara polje kritičnosti spram dodatnog naseljenja baletnog polja navodno nužnom spektakularizacijom ili plakativnošću koje samo zagušuje potencijale forme koja sasvim suvereno konstruira svijest o svojoj vlastitoj gesti dekonstrukcije i modernizma.

Van Manen, koji će sebe često nazvati konstruktivistom, isto tako će reći sljedeće: “Možemo se složiti da ples postoji u izoliranom prostoru vremena, on je in actu, kao pjesma koju se recitira; počinje i završava s proglasom, s dahom koji je oživljava.” Čini se da je upravo u toj napetosti između apstrakcije i svojevrsne emotivnosti realnog trenutka Van Manenovo estetičko sidro. Iz te polazišne točke on se vrlo zanimljivo može uputiti u tradicionalističku formu kao što je pas de deux, na način da koreografsko pletivo upogoni duet, a ne da duet služi kao strukturalna štaka ili neki tip psihološke relacijske ideje. Trostruki pas de deux ovog baleta naglašava dekonstrukciju i rekonstrukciju ove poznate forme, a koreografska mašta upravo u toj strukturi zadobiva puni kombinatorički zamah no uvijek ostajući dozirana i odmjerena, na rubovima intrigantnog sentimenta koje nikada ne prekoračuje.
Hans van Manen je nezaobilazno ime europske povijesti baleta, nizozemski velikan odlikovan nizom društveno relevantnih plaketa, no njegovi baleti ostaju čvrsto ukotvljeni u umjetničku odvažnost ne isklizavajući u prepoznatljive konvencije ili prejedenost scenskim zavodljivostima.

Tri para; Olga Esina i Vladimir Shishov, Ketevan Papava i Roman Lazik te Nina Poláková i Eno Peci, vođeni rukom Mee Veneme (dugogodišnje Van Manenove plesačice i koreografske asistentice koja sada prenosi njegove balete) suvereno i svježe iznose ovaj materijal, kao da je nastao prije godinu dana, a ne daleke 1973.

Općenito bi se za ansambl bečkog državnog baleta moglo reći da se radi o izrazito ambicioznom, umješnom, vitalnom i otvorenom ansamblu koji je s mnogo dinamike iznio sva tri baleta ove večeri.

Published: 01/05/15

O baletu Hansa van Manena ADAGIO HAMMERKLAVIER, u izvedbi Wiener Staatsballett u Wiener Staatsoper u Beču, 13. svibnja 2015. Napisala: Marjana Krajač

[carousel-horizontal-posts-content-slider]